„Neki od prisutnih više nisu mogli obuzdati suze, jer je Hitlerov glas djelovao poput snažne, gotovo opojne sugestije. U tom zanosu, ganuti i potpuno obuzeti dojmom njegova nastupa, mnogi su se osjećali kao da su pronašli svoju sudbinu i svoga Vođu, te su mu se zakleli na vječnu i nepokolebljivu odanost.” (Kurt Gustav Lüdecke, “I Knew Hitler: The Story of a Nazi Who Escaped the Blood Purge”, Charles Scribner’s Sons, New York 1938.)
Njihov će idol kombinacijama cirkuskoga nastupa, uvjerljive retorike, socijalističkoga populizma, nacionalističke isključivosti, rasne netrpeljivosti, imperijalističke i ratne ekspanzije odvesti u ponor duhovne i društvene destrukcije njemački narod, te dovesti u pitanje civilizaciju kakova je do tada postojala. Upravo zato nacizam nije bio samo politički pokret, nego i sustav koji je u mnogim aspektima nalikovao na „političku religiju” s vlastitim obredima, simbolima i moralnim preokretom.
Tijekom komunističko-socijalističkoga totalitarizma razvila se i poticala (održana do danas) obmana kako nacizam zahvaljuje svoju postojanost kršćanstvu, a da su kršćani (katolici i protestanti) stvorili i održavali taj sustav. Takvo tumačenje često se koristi kao ideološka pojednostavnjenost, jer zanemaruje stvarne povijesne uzroke i društvene procese koji su doveli do uspona nacizma. Potrebno je podsjetiti kako su rušenje nacizma pokrenuli američko-engleski protestanti koji su mu u konačnici i presudili. U stvarnosti, nacizam je poražen djelovanjem Saveznika i široke međunarodne koalicije, u kojoj su sudjelovale različite države, vojske i društveni sustavi. To su učinili zajedno s koalicijom europskih antinacističkih naroda, koji su većinski bili kršćani.
Potrebno je naglasiti kako su izvori nacizma bili u: okultizmu, astrologiji, poganizmu, ideologiji prinošenja žrtava i prolijevanja krvi, kultu ličnosti, praznovjerju, poligamnoj perverziji, kvasi genetici, nacionalističkom, populističkom i socijalističkom djelovanju, a ne u kršćanstvu. Treba sagledati i šire društvene okolnosti — od poslijeratnog poniženja i gospodarske krize do modernih propagandnih tehnika i radikalnog nacionalizma — dok su okultni i neopoganski elementi bili posebno naglašeni u pojedinim elitnim krugovima.
Bitno je uočiti i okultnu snagu i spregu s nacizmom u objašnjavanju nevjerojatnih sljedova događaja. Upravo je okultna strana nacizma odigrala ključnu ulogu i dovela do toga da jedna nacija postane rob Vođe i robot mračne ideologije koja je odnijela milijune života i dovela do katastrofe svjetskih razmjera. Različite poganske inicijacije poticane su od različitih društvenih skupina snažno već od sredine devetnaestoga stoljeća, a tijekom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća uzele su velikoga zamaha. U europskom kulturnom prostoru toga razdoblja pojavljuju se brojni ezoterijski i neopoganski pokreti koji nude “alternativnu duhovnost”, često suprotstavljenu kršćanskom nasljeđu. Razna su okultna društva promicala svoje ideologije šireći se diljem Europe u nastojanjima da se potkopa kršćanstvo, posebno velike i organizirane kršćanske zajednice.
Neka su od tih društava njegovala kult superiorne, nepostojeće, rase Arijanaca. Iako je sve krenulo kao budalaština dokoličara za praznovjerne i priproste bogataše, polako se počelo širiti među prosječan puk kroz propagandu i pseudoznanstvene konstrukcije koje su postale “prihvatljivije i uvjerljive” dijelu javnosti. U širenju poganske opsjene posebno se je isticalo društvo Tule. To je drušvo 17. kolovoza 1918. ustrojio Rudolf von Sebottendorff, njemački okultist. S njima je, navodno, bila povezna poznata okultiskinja hrvatsko-njemačkoga podrijetla Marija Oršić rođena u Beču. Tulani su vjerovali kako su oni superiorna rasa koja će vladati ljudima, mogu usmjeriti sile i energiju prirode te ju kontrolirati kako bi vladali svijetom. Vjerovali su kako su nasljednici Arijanaca koji su miješanjem s drugim narodima »onečistili« krv te su se trebali očistiti. To čišćenjem je trebalo biti putem selektivnog razmnožavanja genetski čistih, a sve u cilju kako bi došli do čiste krvi i na taj način postali arijanska božanstva koja će vladati svijetom. Ovakvi mitovi o “čistoj krvi” i “biološkoj superiornosti” predstavljaju tipičan primjer rasne pseudoznanosti, koja je u nacizmu postala temelj državne politike. Arijanci su prema tom vjerovanju bili u stalnom sukobu s Židovima, zbog toga ih je trebalo uništiti.
Skupina dokonih tulskih čudaka osnovali su partiju (1919.) pod nazivom Njemačka radnička partija, poslije preimenovanu u Nacional socijalistička radnička partija. Toj se je partiji priključio Adolf Hitler, ispočetka kao špijun, a vrlo brzo i njezin šef. Skupina od šezdesetak članova (1920.) postati će popularna i moćna društvena sila s više od osam milijuna sljedbenika kod raspuštanja (1945.).
SS-ovci su kao pripadnici elitne postrojbe njemačke armije morali proći postupak inicijacije koji se temeljio na poganskim obredima koji su kombinirali religioznost, praznovjerje, ezoteriju, štovanje sila svemira, poganštinu i bogohulje. Sve je ostvareno po matrici koju je osmislio Heinrich Himmler, “veliki svećenik nacističkog kulta”, a “božanstvo” je bio Adolf Hitler – Vođa (Der Führer).
Himmler je kao istaknuti vođa nacista, vrlo bitan za razumijevanje ove teme, od svoje mladosti pokazivao zanimanje za okultno. Iako je kao i Hitler po krštenju bio rimokatolik, u njegovom ideološkom i vjerskom profilu nije bilo puno toga što bi se moglo povezati s kršćanstvom. Himmler je javno iznosio sljedeće stajalište glede kršćanstva: »Moramo se razračunati s kršćanstvom, tom najvećom kugom koja nas je zadesila i koja nas je oslabila u svakom sukobu!«
Središnje je mjesto nacističkog kulta bio zamak u Wewelsburgu u kojemu su se održavale inicijacije i seanse od 1935. Taj je zamak bio meka i hram u kojemu su se odabrani članovi usmjeravali, indoktrinirali i oblikovali po uzoru na nacistički kult. Namjera je bila pokretanje i buđenje germanske poganštine u cilju uništavanja kršćanske vjere te postavljanje nove nacističke religije u središte njemačkog društva. Njezino je božanstvo trebao biti veliki i sveprisutni Vođa, a društvo je valjalo ispuniti novom arijansko krvno-čistom rasom. Iako je većina nacista bila suprotnost svoje ideologije, kao stasom tako i glasom, to ih nije smetalo da žive svoju obmanu. Poganski rituali su prakticirani, kako u Wewelsburgu tako, i na čestim paradama koje su organizirali kao dijelom nacističke »duhovnosti«. U sklopu SS inicijacije prakticiralo se je štovanje Sunca, solsticija i poganskih običaja. Za vrijeme kultnih obreda hodali bi oko vatre, u koju bi bacali vijence koji su simbolizirali smrt kršćanske vjere i rađanje poganštine. Uz zvuke talambasa okretali bi se oko vatre obuzeti poganskom mistikom te se klanjali silama svemira i voljenom Vođi. Himmler je potaknuo potragu za »Svetim gralom«. Ezoterijskim predmetom koji je prema poganskoj mitologiji imao snagu dati vječni život. Trošili su značajna financijska sredstva u potrazi za nepostojećim predmetom koji je imao veliko značenje za nacistički kult.
Nacizam je imao sve odlike sekularno-religijskog kulta vidljiv u svim totalitarističkim pokretima kako lijevih tako desnih političkih organizacija, ali i nekih organizacijskih religija. Od ljudi je stvarao pokorne, poslušne i zasljepljene sljedbenike smanjene uračunljivosti, izokrenutih moralnih načela, podređenih partiji i Vođi. To se je ostvarivalo različitim oblicima indoktrinacije i pranja mozga putem masovnih medija, političko-društvene represije: zastrašivanja, prijetnji, propagande, kontrole institucija.
Sve navedeno upućuje na jasan zaključak: nacizam je bio antikršćanski kult, a povezivanje s kršćanstvom je povijesno, metodološki i činjenično netočno. U središtu nacizma, kao i kod svih drugih totalitarnih sustava, je “politička religija”: kult vođe i apsolutna društvena kontrola.
Autor: Branimir Bučanović
Pokret u život 