Douglas M. Kelley (1912–1958) bio je američki psihijatar i časnik američke vojske koji je nakon završetka Drugog svjetskog rata dobio jedan od najneobičnijih i najtežih zadataka u modernoj povijesti: u nürnberškom zatvoru psihijatrijski procijeniti glavne nacističke optuženike prije i na početku suđenja.
Dok je javnost očekivala osvetu i presude, Kelley je bio zadužen za nešto naizgled hladno i tehničko, ali zapravo duboko povezano s temeljnim pitanjima o ljudskoj prirodi: utvrditi jesu li pritvorenici psihički sposobni sudjelovati u sudskom procesu, razumiju li optužbe i mogu li odgovarati za vlastite postupke. Njegova je uloga bila forenzička, a ne terapijska; u središtu njegova rada nije bilo “spašavanje ni osuda” zatvorenika, nego procjena njihove procesne sposobnosti, rizika od samoozljeđivanja i općeg mentalnog funkcioniranja. Ipak, već sama činjenica da se znanstvena psihijatrija našla licem u lice s arhitektima totalitarnog sustava pretvorila je Nürnberg u svojevrsni laboratorij: mjesto na kojem se pokušalo razumjeti kako je moguće da ljudi, često obrazovani, racionalni i društveno funkcionalni, sudjeluju u zločinima industrijskih razmjera.
U tom kontekstu Kelley je primjenjivao kliničke intervjue, opažanje ponašanja i psihodijagnostičke metode koje su u to vrijeme bile standardne, uključujući testove inteligencije i projektivne tehnike. U razgovorima s optuženicima, kao i kroz njihovo držanje u zatvoru, nastojao je prepoznati simptome psihotičnih poremećaja, ozbiljne depresije, disocijacije ili drugih stanja koja bi dovela u pitanje njihovu ubrojivost ili sposobnost praćenja suđenja. No jedna od ključnih i najuznemirujućih spoznaja koja se iz njegova rada često izvodi jest to da mnogi nacistički vođe nisu ostavljali dojam ljudi koji su “ludi” u kliničkom smislu. Naprotiv, pokazivali su dobru orijentaciju u stvarnosti, sposobnost logičkog zaključivanja, samokontrolu u formalnim situacijama i nerijetko natprosječnu inteligenciju. Takva slika rušila je utješnu pretpostavku da se ogromno zlo lako može objasniti psihijatrijskom patologijom. U tom smislu Kelleyjev doprinos nije bio tek u prikupljanju podataka, nego u brutalnoj jasnoći zaključka koji se nameće: čovjek može biti psihički “normalan”, a istodobno moralno i egzistencijalno duboko izopačen, te sposoban sudjelovati u sustavnom nasilju bez unutarnjeg sloma koji bi se očekivao od savjesti.
U razgovorima s optuženicima postajalo je vidljivo koliko su snažni obrambeni mehanizmi koji štite sliku o sebi. Ljudi se rijetko doživljavaju kao zločinci; čak i kada su dokazi neoborivi, psiha često proizvodi racionalizacije koje ublažavaju krivnju i omogućuju emocionalno preživljavanje. U nürnberškom kontekstu ti su se mehanizmi pojavljivali u obliku prebacivanja odgovornosti na hijerarhiju, pozivanja na naredbe, relativizacije zločina “ratnim okolnostima” ili tvrdnji da se nije znalo puni razmjer. Takvi obrasci nisu tek retoričke strategije, nego psihološki procesi koji stvaraju distancu između počinitelja i posljedica njegovih odluka. Ovdje se otkriva jedan od najopasnijih fenomena modernog doba: moralna amputacija, sposobnost da se žrtva prestane doživljavati kao osoba, a nasilje kao zločin, te da se sve prevede u jezik procedure, dužnosti i “posla”. Upravo zato totalitarni sustavi često ne trebaju “monstrume” u mitološkom smislu, nego ljude koji su spremni potisnuti empatiju i podrediti savjest ideologiji, karijeri ili strahu.
Među zatvorenicima posebno se isticao Hermann Göring, nekadašnji vrh nacističke piramide moći, osoba snažne karizme i izražene sposobnosti manipulacije dojmovima. U takvim susretima psihijatrijski intervju prestaje biti jednostavno prikupljanje informacija i postaje susret dviju volja: s jedne strane znanstvenika koji nastoji procijeniti stanje, a s druge strane osobe koja želi kontrolirati sliku o sebi i upravljati narativom. Göring je mogao biti primjer kako autoritarne ličnosti ne moraju pokazivati znakove psihoze da bi bile opasne; mogu biti socijalno vješte, strateški inteligentne, emocionalno hladne i usmjerene na dominaciju, što ih čini osobito učinkovitima u sustavima nasilja. Takva osobnost ne mora biti “bolesna” u kliničkom smislu, ali može imati izražene karakteristike koje omogućuju instrumentalni odnos prema ljudima, moralnu fleksibilnost i sklonost opravdavanju svega što služi održanju moći.
Kelleyjev rad stoga je važan jer usmjerava pozornost s jednostavnih objašnjenja na složeniji i opasniji zaključak: najveći zločini modernog svijeta ne nastaju nužno iz individualnog ludila, nego iz susreta ideologije, strukture moći i ljudske sposobnosti prilagodbe. Masovno nasilje često je birokratizirano, racionalizirano i organizirano tako da se odgovornost raspodijeli, razvodni i učini “nevidljivom”. U takvim okolnostima pojedinac može osjećati da samo izvršava funkciju, dok se etička dimenzija postupno gasi. Nürnberg je zato bio presedan ne samo u pravnom smislu, nego i u psihološkom: pokazao je kako se povijesno zlo može pojaviti bez dramatičnih znakova kaosa u umu počinitelja, i kako “normalnost” može postati maska za duboko razaranje čovječnosti.
Životna priča Douglasa Kelleya završila je tragično i prerano. Njegova smrt 1958. godine u javnosti je često dobivala dodatnu simboliku jer je vezana uz okolnosti koje podsjećaju na nürnberški epilog, što je mnoge navelo na razmišljanje o cijeni dugotrajnog suočavanja s ekstremnim psihološkim sadržajima. I bez obzira na interpretacije, ostaje činjenica da istraživanje zločina nije samo intelektualni zadatak, nego teret: promatrati ljudsku tamu iz blizine znači nositi dio njezine sjene i nakon što se povijesna scena zatvori. Kelley je u tom smislu figura koja spaja znanost i povijest, i podsjetnik da psihijatrija, kada uđe u prostor kolektivnog zla, više ne govori samo o poremećajima, nego o granicama civilizacije.
Danas, desetljećima nakon Nürnberga, Kelleyjeva priča ostaje aktualna jer se isti mehanizmi mogu pojaviti u drugim oblicima: u propagandi, u dehumanizaciji protivnika, u moralnom relativizmu, u poslušnosti autoritetu i u kolektivnim opravdanjima nasilja. Njegov doprinos ne svodi se na portrete nacističkih optuženika, nego na upozorenje da ljudska sposobnost racionalizacije i prilagodbe može postati instrument zla ako se odvoji od savjesti.
Najdublja i najteža pouka nürnberške psihijatrije zato je uznemirujuće jednostavna: najveća opasnost nije uvijek ludilo, nego hladna normalnost bez etičke odgovornosti, jer upravo ona omogućuje da se zločin provodi mirno, sustavno i “profesionalno”, kao da se ne događa ništa posebno.
PUŽ, pokreti.net
Pokret u život 