„Čovjekovo je pravo dostojanstvo u njegovu naporu da bude koristan drugima.“ Alfred Adler
Alfred Adler (1870. – 1937.) ubraja se među najutjecajnije mislioce i psihologe 20. stoljeća. Kao liječnik, psihijatar i osnivač individualne psihologije, Adler je dao temeljan doprinos razumijevanju čovjeka kao jedinstvenog, svrhovitog i društveno usmjerenog bića.
Njegova se misao razvila u vrijeme snažnog intelektualnog previranja u Beču, u doba kada su Freud, Jung, Brentano i mnogi drugi oblikovali modernu psihologiju i filozofiju čovjeka. Ipak, Adler je pošao vlastitim putem — putem humanističke i socijalne psihologije, u kojoj je središnje mjesto dano osjećaju pripadnosti, svrsi i stvaralaštvu.
Rođen 7. veljače 1870. godine u Beču, Adler je odrastao u židovskoj obitelji srednjeg sloja. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno bolešću i smrću brata, iskustvima koja su u njemu potaknula duboku potrebu za razumijevanjem patnje i nadilaženja slabosti.
Studirao je medicinu na Sveučilištu u Beču, gdje je 1895. stekao zvanje doktora medicine. U početku se bavio oftalmologijom, a zatim općom medicinom i psihijatrijom. Njegov interes za povezanost tijela i psihe doveo ga je do proučavanja tzv. organske inferiornosti, što je kasnije preraslo u središnji pojam njegove psihologije.
Godine 1902. priključio se Freudovu krugu bečkih psihijatara, ali se već 1911. odvojio zbog neslaganja s Freudovim naglaskom na seksualnosti i determinizmu. Sljedeće godine utemeljio je „Verein für Individualpsychologie“ (Društvo za individualnu psihologiju), čime započinje samostalan znanstveni i filozofski put.
Temeljne postavke individualne psihologije
1. Osjećaj inferiornosti i težnja za nadmoći
Prema Adleru, svaki čovjek u djetinjstvu doživljava osjećaj inferiornosti — osjećaj nemoći i ograničenosti pred svijetom odraslih. Taj osjećaj nije bolestan sam po sebi; naprotiv, on je pokretačka sila ljudskog razvoja.
„Sva čovjekova napetost, svi njegovi napori i postignuća potječu iz osjećaja manjka koji nastoji nadvladati.“ (Alfred Adler, „Über den nervösen Charakter“, Franz Deuticke, Wien 1912.)
Težnja da se nadvlada vlastita slabost vodi prema usavršavanju i razvoju sposobnosti. No, ako je osjećaj inferiornosti prejak ili ga okolina dodatno potiče ponižavanjem, može nastati kompleks inferiornosti — patološko stanje u kojem pojedinac gubi vjeru u sebe i pretjerano ovisi o tuđem priznanju.
2. Težnja za superiornošću i svrhovitost ponašanja
Čovjekova egzistencija, prema Adleru, uvijek je teleološka — usmjerena prema cilju. Ljudsko ponašanje ne proizlazi samo iz prošlih uzroka (kao kod Freuda), nego i iz budućih svrha koje pojedinac sebi postavlja.
„Čovjek ne teži zadovoljstvu, nego savršenstvu. Sve što čini, čini da bi postao cjelovit.“ (Alfred Adler, „Menschenkenntnis“, Verlag von K. F. Koehler, Leipzig 1927.)
Ti su ciljevi često nesvjesni i mogu biti simbolični, ali oni određuju smjer čovjekove osobne priče. Adler ih naziva fikcionalnim ciljevima — misaonim orijentirima koji daju smisao iskustvu i djelovanju.
3. Društveni interes (Gemeinschaftsgefühl)
Najvažniji Adlerov doprinos psihologiji i pedagogiji jest pojam društvenog interesa, koji označava urođenu sposobnost i potrebu čovjeka da živi u zajednici, surađuje i doprinosi drugima. Zdrava osobnost nije ona koja dominira, već ona koja se ostvaruje u služenju zajedničkom dobru.
„Sreća pojedinca ne može se zamisliti odvojeno od sreće drugih.“ (Alfred Adler, „What Life Could Mean to You“, George Allen & Unwin, London 1931.)
Nedostatak društvenog interesa Adler je smatrao osnovom svih neuroza i društvenih sukoba. On je ujedno preduvjet etike i psihičkog zdravlja — jer, kako je govorio, „čovjek koji ne zna voljeti druge, ne zna voljeti ni sebe“.
4. Obitelj i red rođenja
Adler je prvi sustavno proučavao red rođenja i njegov utjecaj na ličnost. Prvorođeni često pokazuju osjećaj odgovornosti i potrebu za autoritetom, srednja djeca razvijaju natjecateljski duh, dok najmlađi teže pozornosti i kreativnosti. Jedinci su skloni samostalnosti, ali i osjetljivosti na neuspjeh. Takvi uvidi omogućili su Adleru da poveže obiteljsko okruženje s kasnijim obrascima ponašanja, što je bitno utjecalo na razvoj pedagoške psihologije.
Adlerova humanistička i filozofska misao
U središtu Adlerove misli nalazi se duboko humanističko poimanje čovjeka. On odbacuje determinizam i pesimizam, te čovjeka vidi kao slobodno, odgovorno i kreativno biće. Čovjek nije rob instinkata ni žrtva okolnosti, već stvaratelj vlastitog smisla.
Adlerovo shvaćanje anticipira kasniji razvoj egzistencijalne psihologije i humanističke filozofije, osobito kod Viktora Frankla, koji će razviti logoterapiju nadahnutu Adlerovim učenjem o svrhovitosti i odgovornosti.
„Zdrav čovjek je onaj koji u drugima vidi partnere, a ne protivnike.“ (Alfred Adler, „Social Interest: A Challenge to Mankind“, Faber & Faber, London 1938.)
U tom smislu, Adlerova psihologija prelazi granice znanosti i postaje etika zajedništva — poziv na sklad između osobnog ostvarenja i općeg dobra.
Pedagoški i društveni doprinos
Nakon Prvoga svjetskog rata Adler je bio među prvima koji su prepoznali važnost psihološkog savjetovanja u školama. Otvarao je pedagoška savjetovališta u Beču i Berlinu, u kojima su se roditelji i učitelji educirali o razumijevanju djece. Zalagao se za odgoj bez ponižavanja, razvijanje samopouzdanja i empatije kod djece, te stvaranje ozračja suradnje, a ne natjecanja.
Njegov utjecaj protegao se i na kasnije autore — primjerice, Abraham Maslow u konceptu samoostvarenja i Carl Rogers u terapiji usmjerenoj na osobu — obojica su u Adleru prepoznala preteču humanističke psihologije.
Smrt i nasljeđe
Alfred Adler preminuo je 28. svibnja 1937. u Aberdeenu, Škotska, dok je držao predavanje na Sveučilištu u Edinburghu. Smrt ga je zatekla u punom stvaralačkom zamahu. Njegovo nasljeđe živi kroz brojne institute i škole individualne psihologije diljem svijeta, te kroz suvremene terapijske pristupe koji u središte stavljaju cjelovitost ličnosti, smisao i zajedništvo.
Adlerovo učenje danas predstavlja most između znanosti o ponašanju i filozofije ljudske egzistencije — most koji spaja razum i etiku, pojedinca i zajednicu, psihologiju i moral.
Zaključak
Alfred Adler pokazao je da psihologija nije samo analiza konflikata, nego i put prema razumijevanju smisla ljudskog postojanja. Njegova individualna psihologija ostaje trajno aktualna jer polazi od ideje da čovjek vrijedi po onome koliko pridonosi svijetu oko sebe. U vremenu egoizma i natjecanja, Adlerova misao poziva na povratak društvenom interesu, suradnji i moralnoj zrelosti.
„Čovjekovo je dostojanstvo u njegovu naporu da prevlada sebe u korist drugih.“ Alfred Adler
PUŽ, pokreti.net
Bibliografija:
• Alfred Adler, »Über den nervösen Charakter«, Franz Deuticke, Wien 1912.
• Alfred Adler, »Praxis und Theorie der Individualpsychologie«, Bergmann, München 1920.
• Alfred Adler, »Menschenkenntnis«, Verlag von K. F. Koehler, Leipzig 1927.
• Alfred Adler, »The Pattern of Life«, Allen & Unwin, London 1930.
• Alfred Adler, »What Life Could Mean to You«, George Allen & Unwin, London 1931.
• Alfred Adler, »Social Interest: A Challenge to Mankind«, Faber & Faber, London 1938.
• Heinz Ansbacher – Rowena Ansbacher, »The Individual Psychology of Alfred Adler: A Systematic Presentation in Selections from His Writings«, Basic Books, New York 1956.
• Edward Hoffman, »The Drive for Self: Alfred Adler and the Founding of Individual Psychology«, Addison-Wesley, Reading (Mass.) 1994.
PUŽ, pokreti.net
Pokret u život 