Sokrat (469. – 399. pr. Kr.) bio je čovjek koji nije ostavio nijednu knjigu, a promijenio tijek cjelokupne filozofske misli. Njegov život i smrt predstavljaju trajni simbol neovisnosti duha i snage savjesti. Dok su drugi tražili slavu i moć, on je tražio samo jedno — istinu o čovjeku i njegovoj duši.
Živio je u Ateni, središtu helenske kulture, u doba kad su sofisti podučavali umijeću govorništva i pobjedi u raspravama. No, Sokrat se nije slagao s njihovim pristupom. Nije vjerovao da se istina stvara riječima — on je smatrao da ona već postoji u nama, i da ju je potrebno probuditi dijalogom.
„Ja sam kao primalja, ali ne porađam djecu, nego misli“, reći će Sokrat prema Platonu u Teetetu. Njegov cilj nije bio poučiti druge, nego pomoći im da sami rode istinu iz vlastite svijesti.
Sokrat nije predavao u školama, već je razgovarao na trgovima, ulicama i u gimnazijima. Njegova metoda, nazvana elenchus ili sokratovski dijalog, sastojala se u postavljanju jednostavnih, ali dubokih pitanja. On bi sugovornika poticao da objasni svoje mišljenje, zatim pokazao da to mišljenje nije dosljedno, i naposljetku otvorio prostor za dublje razumijevanje.
„Neistražen život nije vrijedan življenja.“ Platon, Obrana Sokratova (38a) Ta rečenica izražava bit sokratovske filozofije: čovjek ne može živjeti dobro, ako ne zna zašto i kako živi.
Sokratova pitanja nisu bila napad, nego poziv na razmišljanje. Umjesto da „pobijedi“ sugovornika, želio ga je osloboditi zabluda. Zato se njegova metoda može sažeti u pet temeljnih koraka — ili, suvremenim jezikom, pet sokratovskih pitanja.
1. Kako znaš da je to istina? – traži temelj znanja.
2. Koje pretpostavke uzimaš zdravo za gotovo? – otkriva nevidljive uvjete mišljenja.
3. Koji bi dokaz mogao promijeniti tvoje mišljenje? – potiče otvorenost uma.
4. Što bi rekao netko tko se ne slaže s tobom? – razvija sposobnost razumijevanja drugih.
5. Koje su posljedice tvojeg stava? – uči dosljednosti i odgovornosti.
Ova pitanja nisu povijesno zapisana u tom obliku, ali u potpunosti izražavaju duh Sokratove dijalektike.
Najvažniji izvor o Sokratu su Platonovi dijalozi, u kojima se Sokrat pojavljuje kao središnji lik. Platonov Sokrat ne predaje gotove doktrine — on propituje, istražuje i vodi druge prema spoznaji višeg dobra.
U Državi, Platon kroz Sokratov glas pokazuje da samo onaj tko prepoznaje istinu može pravedno djelovati: „Istina je svjetlo duše; tko je jednom vidi, ne može više živjeti u tami neznanja.“ — Platon, Država (VII. knjiga)
Sokratov razgovor nije bio samo intelektualna igra — bio je moralni čin. On je vjerovao da spoznaja i vrlina ne mogu biti razdvojene: „Nitko nije zlonamjeran dragovoljno.“ (Protagora) Činiti zlo znači — ne znati što je dobro.
Sokrat je 399. godine pr. Kr. izveden pred sud zbog „kvarenja mladeži“ i „nepoštovanja bogova“. Umjesto da pobjegne ili se odrekne svojih uvjerenja, on je mirno prihvatio presudu i otrov kukutu.
U Fedonu, Platon opisuje njegov posljednji dan: Sokrat mirno razgovara o besmrtnosti duše, dok prijatelji plaču. On ostaje vedar, rekavši da smrt nije kraj za onoga tko je tražio istinu. „Smrt je samo razdvajanje duše od tijela; a duša mudraca odlazi slobodna, očišćena od tjelesnih okova.“ Platon, Fedon (67c)
Njegova smrt nije bila poraz, nego trijumf dosljednosti. Umro je slobodan, vjeran istini do posljednjeg daha.
Sokratova filozofija nadživjela je tisućljeća jer ne nudi dogmu, nego metodu razmišljanja. On nas uči da pitanje može biti moćnije od odgovora, da mudrost počinje sumnjom, i da istina zahtijeva hrabrost. U svijetu prepunom buke, brzih zaključaka i površnih mišljenja, sokratovsko pitanje ostaje svjetionik razuma.
Tko misli sokratovski, ne traži pobjedu — traži jasnoću. Tko pita iskreno, već je na putu prema mudrosti. Tko spozna sebe, spoznao je i svijet.
PUŽ, pokreti.net
Pokret u život 