Mnogi ljudi pripisuju nadnaravnim ili skrivenim silama uzrok zla, društvenih i prirodnih nedaća, a često druge i drugačije proglašavaju odgovornima za vlastite nesreće.
Nepristranim promatranjem, uz prijemljiv um i uravnotežen pogled, te kroz proučavanje, promišljanje i zaključivanje, možemo s velikom sigurnošću shvatiti uzroke ljudskih odnosa i prirodnih pojava. Istina, uzrok zla ili nevolje ponekad je teško dokučiti, no sve se može razumjeti i objasniti ako sagledamo svijet, okolnosti i odnose u zajednici, kao i čovjekove – najčešće materijalne – interese i motive djelovanja.
Evo nekoliko primjera.
Jedan dolazi iz arapske kulture te pokazuje čovjeka kao izvorište zla. Arapska trgovina robljem, koja je započela stoljećima prije europske atlantske trgovine, imala je golem utjecaj. Od 7. do 20. stoljeća arapski trgovci prevozili su milijune ljudi iz subsaharske Afrike, ali i iz Europe, preko Crvenog mora, Sahare i Indijskog oceana. Robovi, koje se nije smatralo ravnopravnim ljudima, bili su prisiljeni raditi u domovima, na poljima, pa i kao vojnici. Iako je ropstvo formalno ukinuto u većini arapskih zemalja, njegovo nasljeđe ostavilo je dubok trag.
U mnogim afričkim kulturama i danas je prisutno vjerovanje u vještice, koje se smatra odgovornima za nevolje u zajednici. Za razliku od europskih progona vještica u prošlosti, u nekim je afričkim krajevima to i dalje živa praksa. Najčešće se optužuju starije žene, siročad, osobe s invaliditetom ili oni koji su jednostavno drugačiji i izopćeni iz društva. Tereti ih se da su svojom magijom uzrokovali bolesti, lošu žetvu, pomor stoke ili nesreće. Smatra se da to čine iz ljubomore ili osvete, a posljedice optužbi često su nasilje, progonstvo ili čak smrt.
Primjer iz hrvatske kulturne tradicije pokazuje kako se izvor zla znao tumačiti praznovjerjem. Jedan starac iz Dalmacije pripovijedao je kako mu je baka uvijek govorila: „Nikada ne govori ‘hvala Bogu da me zdravlje služi’, a da ne kucneš o drvo. Neka Bog čuje, ali da vrag ne dočuje!“ Vjerovalo se da se ne smije previše hvaliti, jer bi se time mogla prizvati nesreća ili „urok“. Baka bi uvijek tri puta kucnula o drveni stol ili ormar nakon što bi spomenula nešto dobro, a unuk bi je oponašao, vjerujući da tako čuva svoju sreću. Tako se praznovjerje prenosilo s naraštaja na naraštaj i postajalo dijelom vjerovanja mnogih ljudi.
Nepogode i nesreće moguće je objasniti prirodnim zakonitostima i procesima. Ono što još nije objašnjeno, nije dokaz nadnaravnog, nego tek znak da zakonitosti još nisu otkrivene.
Zaključak je sljedeći: najčešći izvor i uzrok zla u ljudskoj zajednici nije djelovanje nadnaravnih sila – nego sam čovjek.
Autor (tekst i foto): Branimir Bučanović
Pokret u život 