Stoicizam, helenistička filozofija koju je osnovao Zenon iz Citija oko 300. pr. Kr. u Ateni, ostavio je dubok i trajan utjecaj na zapadnu misao.
Njegova trajna privlačnost leži u praktičnom pristupu življenju kreposnog i ispunjenog života, naglašavajući razum, samokontrolu i prihvaćanje onoga što se ne može promijeniti.
Središnji dio stoičke etike su međusobno povezani koncepti Logosa, eudaimonije i arete, koji zajedno čine temelj stoičkog svjetonazora i pružaju sveobuhvatan okvir za usmjeravanje individualnog djelovanja. U ovom tekstu pozabaviti ćemo se stoičkim razumijevanjem svakog od ovih koncepata, istražiti njihov pojedinačni značaj i analizirati složene odnose koji ih povezuju unutar stoičkog filozofskog sustava.
Logos
Pojam “Logos” (λόγος) je višestruka grčka riječ s bogatom poviješću, koja obuhvaća značenja poput “riječi”, “diskursa” i “razuma”. Njegovo filozofsko putovanje započelo je mnogo prije pojave stoicizma, s misliocima poput Heraklita (oko 535. – oko 475. pr. Kr.) koji su ga koristili za označavanje temeljnog načela reda i znanja koje upravlja kozmosom. Kasnije je Aristotel (384. – 322. pr. Kr.) primijenio taj pojam u području retorike, referirajući se na “razumski diskurs” ili “argument” kao ključni način uvjeravanja. Ovaj naglasak na razumnoj argumentaciji za razliku od imaginativnih narativa (mita) postao je značajan aspekt klasične grčke misli. Važno je napomenuti da se stoičko tumačenje Logosa razlikuje od drugih filozofskih i religijskih konteksta, poput kršćanskog Logosa opisanog u Evanđelju po Ivanu, koji ga identificira kao božanski i instrument pomoću kojeg su sve stvari stvorene.
Unutar stoicizma, Logos nadilazi puku sposobnost jezika ili logičke argumentacije, postajući vrlo aktivni razum koji prožima i oživljava cijeli Svemir. Stoici su ovaj Logos shvaćali kao materijalnu silu, često ga poistovjećujući s temeljnim principima poput Boga, Prirode ili božanske providnosti. Ova perspektiva sugerira da svemir nije kaotičan skup slučajnih događaja, već racionalno uređen sustav kojim upravlja inherentna inteligencija. Nadalje, stoici su uveli koncept logosa spermatikosa, ili sjemenskog razuma, koji su smatrali generativnim principom odgovornim za stvaranje i kontinuirani razvoj svega unutar kozmosa, koji djeluje čak i unutar nežive materije. To implicira svemir u stalnom toku i transformaciji, gdje je sama promjena temeljni aspekt Logosa. Slijedom toga, stoici su vjerovali u determinističku sudbinu, gdje se svi događaji odvijaju prema logičkom i uzročnom redoslijedu koji je uspostavio Logos. Ovo razumijevanje potiče prihvaćanje događaja onakvima kakvi se događaju, prepoznajući ih kao dio većeg, racionalnog kozmičkog plana. Ključni aspekt stoičkog shvaćanja Logosa jest vjerovanje da svako ljudsko biće posjeduje dio ili “djelić” ovog božanskog univerzalnog razuma. Taj unutarnji Logos je naša sposobnost racionalnog razmišljanja i razumijevanja, što nam omogućuje da shvatimo svijet oko sebe i svoje mjesto u njemu. Stoici su stavljali veliki naglasak na važnost njegovanja ovog unutarnjeg Logosa i njegovog usklađivanja s univerzalnim Logosom. Fokusirajući se na vlastitu racionalnu prirodu i nastojeći razumjeti logičke principe koji upravljaju svemirom, pojedinci mogu steći dublje razumijevanje međusobne povezanosti svih stvari. Ovo usklađivanje omogućuje objektivnije promatranje svijeta, oslobođeno iskrivljenja iracionalnih emocija i prosudbi. Iako su stoici prepoznavali determinističku prirodu svemira, također su vjerovali da ljudska sloboda leži u izboru da prihvatimo ili se odupremo svojoj ulozi svjesnih promatrača i tumača ovog kozmičkog poretka kroz naš unutarnji Logos.
Stoga, razumijevanje i život u skladu s razumom nije samo intelektualna vježba, već temeljni aspekt stoičke etičke prakse.
Eudaimonija
Eudaimonija (εὐδαιμονία) predstavlja temelj stoičke etike, grčkog izraza koji se često prevodi na hrvatski kao “sreća”, “procvat”, “blagostanje” ili “dobar život”.
Međutim, ključno je razumjeti da stoička eudaimonija nadilazi jednostavno emocionalno stanje sreće. Umjesto toga, ona predstavlja duboko stanje življenja u skladu s vlastitom istinskom prirodom racionalnog bića i ispunjavanja vlastitog inherentnog potencijala. Ovaj koncept je u suprotnosti s hedonističkim filozofijama koje daju prioritet užitku kao krajnjem cilju života.
Za stoike, eudaimonija je objektivno stanje blagostanja postignuto kroz život proživljen kreposno i u skladu s razumom.
Stoici su eudaimoniju smatrali najvišim dobrom i krajnjim ciljem, ili telosom, ljudskog postojanja. Vjerovali su da su sva ljudska djela, svjesna ili nesvjesna, u konačnici usmjerena prema ovom stanju procvata. Ova perspektiva pruža jasan osjećaj svrhe i smjera stoičkoj etici, vodeći pojedince da usmjere svoje živote prema aktivnostima i izborima koji doprinose njihovoj općoj dobrobiti u ovom dubokom smislu. Uokviravajući eudaimoniju kao krajnji cilj, stoicizam nudi sveobuhvatnu filozofiju života koja potiče pojedince da se udalje od težnje za prolaznim užicima i umjesto toga usredotoče na njegovanje trajnog ispunjenja i smisla.
Artéa
Središnji dio postizanja eudaimonije u stoicizmu je koncept vrline (areté). Stoici su tvrdili da vrlina nije samo nužna, već i potpuno dovoljna za postizanje eudaimonije. Ova radikalna tvrdnja razlikuje stoicizam od drugih etičkih sustava koji bi vanjske čimbenike poput bogatstva, zdravlja ili društvenog statusa mogli smatrati nužnim komponentama sretnog života. Za stoike, ovi vanjski čimbenici smatraju se “ravnodušnima” – nisu ni inherentno dobri ni loši i ne utječu na nečiju sposobnost za eudaimoniju. Iako neki ravnodušni čimbenici mogu biti “poželjni” (poput zdravlja ili obrazovanja) ili “nepoželjni” (poput bolesti ili neznanja), oni u konačnici ne određuju hoće li osoba postići istinski procvat. Umjesto toga, fokus ostaje čvrsto na njegovanju vrline i životu u skladu s prirodom i razumom.
Život s prirodom
Za stoike, život u skladu s prirodom prvenstveno znači život u skladu s našom racionalnom prirodom, jer se razum smatra jedinstvenom i definirajućom karakteristikom čovječanstva.
Stoga, razvijajući svoju sposobnost razuma i djelujući kreposno, usklađujemo se s prirodnim poretkom svemira i otvaramo put eudaimoniji. Ovaj naglasak na unutarnjoj vrlini pruža osjećaj duboke unutarnje kontrole i otpornosti, jer nečija dobrobit ne ovisi o hirovima vanjske sreće.
Stoicizam nudi praktične smjernice za postizanje eudaimonije kroz različite prakse. To uključuje težnju za samousavršavanjem, njegovanje vrlina, bavljenje aktivnostima usmjerenim na svrhu, prakticiranje svjesnosti i zahvalnosti te njegovanje smislenih odnosa.
Ključni aspekt ovog praktičnog pristupa je usklađivanje vlastitih postupaka s četiri kardinalne vrline: mudrost, pravda, hrabrost i umjerenost.
Nadalje, stoicizam naglašava važnost racionalnog donošenja odluka i prihvaćanja onih stvari koje su izvan naše kontrole. Usmjeravanjem svojih napora na ono na što možemo utjecati – svoje misli, prosudbe i postupke – te prihvaćanjem neizbježnih životnih događaja s ravnodušnošću, njegujemo unutarnji mir i približavamo se eudaimoniji.
Samorefleksija i kontinuirano ispitivanje vlastitih misli i postupaka također su ključne komponente ovog putovanja, omogućujući kontinuirano učenje i moralni razvoj. Stoički put do eudaimonije stoga je aktivan i kontinuiran proces njegovanja vrline i življenja u skladu s razumom.
Areté
Areté (ἀρετή) je još jedan temeljni koncept u stoičkoj filozofiji, grčki izraz koji se obično prevodi kao “izvrsnost” ili “vrlina”.
Iako se često izjednačava s moralnom vrlinom, areté ima šire značenje, koje se odnosi na “puno ostvarenje potencijala ili inherentne funkcije” bilo čega, bilo da je riječ o osobi ili predmetu. Međutim, za ljude se areté posebno odnosi na moralnu izvrsnost i razvoj kreposnog karaktera. Ova težnja za izvrsnošću nije pasivno stanje, već aktivan i kontinuiran proces nastojanja da se postane najbolja verzija sebe, i moralno i u smislu ispunjavanja vlastitih racionalnih sposobnosti.
Areté u stoicizmu se prvenstveno očituje kroz njegovanje i dosljednu praksu četiriju kardinalnih vrlina: mudrosti (phronesis), pravde (dikaiosyne), hrabrosti (andreia) i umjerenosti (sofrosyne). Ove vrline služe kao praktični stupovi areté, pružajući sveobuhvatan okvir za etičko ponašanje i razvoj moralne izvrsnosti.
Vrline
▪︎ Mudrost, grč.phronesis, hrv. zdrav razum, proračunatost, oštroumnost, diskrecija, snalažljivost. Mudrost je: sposobnost donošenja racionalnih odluka, razumijevanja što je dobro, loše i beznačajno te življenja u skladu s razumom.
▪︎ Pravda, grč.dikaiosyne, hrv. pobožnost, poštenje, jednakost, pošteno postupanje. Pravdenost je: pravedno postupanje s drugima s dostojanstvom i nepristranošću te djelovanje za opće dobro.
▪︎ Hrabrost, grč. andreia, hrv. izdržljivost, samopouzdanje, uzvišenost, vedrina, marljivost. Hrabrost je: čvrstoća, otpornost, sposobnost djelovanja u skladu s vlastitim vrijednostima unatoč strahu i ustrajnost suočeni s nedaćama.
▪︎ Umjerenost, grč.sofrosina, hrv. dobra disciplina, pristojnost, skromnost, samokontrola, uzdržljivost. Umjerenost je: suzdržljivost, samokontrola, disciplina i sposobnost izbjegavanja pretjeranog prepuštanja željama i emocijama.
Ove četiri vrline ne smatraju se neovisnim kvalitetama, već međusobno povezanim i međusobno se pojačavajućim aspektima moralno izvrsnog karaktera.
Njegovanje jedne vrline često podržava i poboljšava ostale, što dovodi do holističkog razvoja aretéa.
Nadalje, areté se ne promatra kao pojedinačno postignuće, već kao kontinuirani proces, navika i način života koji zahtijeva kontinuirani trud i svjesnu težnju za izvrsnošću u mislima i djelovanju. Radi se o razvijanju dobrih navika koje su u skladu s kreposnim načelima, tako da izvrsnost postaje ukorijenjen aspekt nečijeg karaktera.
To se slaže sa stoičkim naglaskom na cjeloživotnom učenju i samousavršavanju, prepoznajući da je težnja za vrlinom putovanje, a ne konačno odredište.
Međuigra između Logosa, Eudaimonije i Areté
Unutar stoičkog filozofskog okvira, Logos, eudaimonija i areté nisu izolirani koncepti, već su duboko isprepleteni i međusobno ovisni. Stoičko shvaćanje Logosa kao univerzalnog razuma pruža temeljnu osnovu za etičko ponašanje i težnju za areté.
Prepoznavanjem inherentne racionalnosti kozmosa i usklađivanjem vlastitog unutarnjeg Logosa (razuma) s ovim univerzalnim principom, pojedinci se vode prema djelovanjima koja su u skladu s prirodom i njihovim vlastitim racionalnim sposobnostima.
Ovo razumijevanje Logosa pruža objektivni standard za stoičku etiku, informirajući što predstavlja kreposno djelovanje i vodeći razvoj areté. Dosljedna praksa areté, vođena razumom i vođena razumijevanjem Logosa, izravan je put do postizanja eudaimonije ili ljudskog procvata. Živjeti kreposno, u skladu s razumom, vodi do dobro proživljenog života i ostvarenja punog ljudskog potencijala.
Areté, koja se manifestira kroz njegovanje kardinalnih vrlina, praktično je sredstvo kojim pojedinci utjelovljuju principe Logosa u svom svakodnevnom životu, što u konačnici dovodi do stanja eudaimonije. Ova međusobna povezanost tvori kohezivan etički sustav gdje razumijevanje univerzalnog razuma potiče kreposno djelovanje, što zauzvrat kulminira životom procvata. U biti, stoički etički sustav izgrađen je na ovoj temeljnoj trijadi. Logos pruža racionalni okvir za razumijevanje svemira i našeg mjesta u njemu. To razumijevanje vodi nas u potrazi za aretéom, aktivnim njegovanjem moralne izvrsnosti kroz kardinalne vrline. I upravo kroz ovu dosljednu praksu aretéa, u skladu s Logosom, pojedinci postižu eudaimoniju, krajnji cilj dobro proživljenog života prema stoičkim principima. Ovi koncepti nisu izolirani, već tvore skladan i međusobno podržavajući sustav koji nudi sveobuhvatan vodič za snalaženje u složenosti ljudskog postojanja.
Stoičko shvaćanje Logosa kao univerzalnog principa razuma i reda, koje se ogleda u individualnoj sposobnosti razuma, pruža filozofski temelj za njegov etički okvir. Eudaimonia, krajnji cilj stoicizma, predstavlja istinski procvat postignut kroz kreposno življenje. Areté, aktivna težnja za izvrsnošću i vrlinom koja se manifestira kroz četiri kardinalne vrline, služi kao praktično sredstvo za postizanje tog procvata. Ova tri koncepta duboko su međusobno povezana: razumijevanje Logosa vodi razvoj aretéa, a dosljedna praksa aretéa vodi do eudaimonije. Ovaj kohezivni sustav nudi trajnu relevantnost pojedincima koji traže smislen i ispunjen život naglašavajući moć razuma, važnost vrline i težnju za unutarnjim mirom i procvatom bez obzira na vanjske okolnosti.
PUŽ, pokreti.net
Pokret u život 