Kada govorimo o Minojskoj kulturi, ne govorimo samo o arheološkim nalazima s Krete niti o pukoj rekonstrukciji prošlosti. Govorimo o jednoj od prvih velikih civilizacija Europe koja stoji na granici između mita i povijesti, stvarnog i simboličnog. Upravo je ta dvostruka narav čini plodnim tlom za filozofsku refleksiju.
Minojska civilizacija je među najstarijim razvijenim civilizacijama Europe, smještena na otoku Kreta. Cvjetala je otprilike između 3000. pr. Kr. i 1450. pr. Kr. Arthur Evans, istraživač Knososa, dao je ovoj kulturi ime „Minojska“, pozivajući se na legendu o kralju Minosu. Tako je čitava civilizacija uronjena u mitološku mrežu: labirint, Minotaur, Ariadnina nit, Dedal i Ikar. Mito-poetička dimenzija ovdje nije samo literarni ukras, nego i način na koji Grci kasnijih stoljeća shvaćaju svoje vlastite korijene. Civilizacija koja je možda bila tehnološki naprednija od njih same, postaje utemeljena u priči o ljudskoj žrtvi, o borbi s čudovištem i o pokušaju nadilaženja granica čovjeka.
Mit i povijest se, dakle, prožimaju: ono što arheolog vidi kao arhitektonski kompleks, filozof vidi kao metaforu za ljudsku egzistenciju – labirint kao simbol svijesti, a Minotaur kao sjenka instinkta koju čovjek mora nadvladati.
Minojci su ostavili freske na kojima prevladavaju motivi prirode: cvjetovi, ptice, morski svijet i ritualne igre s bikovima. To ukazuje na drukčiji pogled na svijet od kasnijih ratničkih kultura. Ako je za Mikence i Spartance svijet bio poprište borbe, za Minojce je bio prostor plesa, igre i kruženja životne energije. Njihova umjetnost više od svega odražava radost življenja, sklad s morem i prirodom.
Filozof bi ovdje mogao prepoznati prvi europski izraz estetskog pogleda na život: ljepota kao put do svetoga. Božansko se ne traži u nebu, već u ritmu prirode i u svakodnevnom životu.
Minojska religija bila je usmjerena na božicu – Veliku Majku, koja u rukama drži zmije i time simbolizira obnovu, plodnost i snagu života. Bik, s druge strane, predstavlja snagu prirode i vitalnu energiju. Dvostruka sjekira (labrys) simbol je moći, ali i ritma stvaranja i uništenja.
Ovi simboli otkrivaju da je Minojska civilizacija živjela u kozmosu u kojem je sveto prožimalo prirodno. Filozofski gledano, ovdje ne postoji razdvajanje između transcendencije i imanencije: božansko je već prisutno u cvijetu, moru, ženi i životu. To nas vraća na pitanje – je li upravo taj pogled na svijet temeljni korijen europske kulture, prije no što će grčki racionalizam sve svesti na logiku i apstrakciju?
Propast Minojske civilizacije u 15. stoljeću pr. Kr. ostaje nejasna: prirodna katastrofa, invazija ili kombinacija oboje. No, u filozofskom smislu, svaka propast jedne kulture otvara prostor za drugu. Mikenska Grčka nasljeđuje Krećane, a iz tog spoja rađa se helenska civilizacija. Mit o Atlantidi možda je samo odjek sjećanja na Minojsku Kretsku – civilizaciju koja je nestala u moru, ali ostala u pamćenju.
Minojska civilizacija nas uči da su granice između mita i povijesti porozne. Labirint Knososa nije samo arheološka struktura, već i simbol ljudske potrage za izlazom iz vlastite egzistencije. Minotaur, pola čovjek pola zvijer, jest arhetip borbe između razuma i instinkta. Ariadnina nit jest metafora znanja, filozofije, pa čak i povijesti – jer samo kroz priču i sjećanje pronalazimo put iz prošlosti prema budućnosti.
U tom smislu, Minojska civilizacija nije tek jedna od drevnih kultura, već prva europska lekcija o jedinstvu ljepote, mita i života. Njena propast podsjeća da nijedna kultura nije vječna, ali da ono što ostaje – simboli i priče – nastavlja oblikovati ljudsku svijest kroz tisućljeća.
PUŽ, pokreti.net
Pokret u život 