U članku donosimo, kraći i sažeti, dio razmatranja o antičkom pogledu na dušu.
»Dolazeći do filozofske teorije, prvo pratimo razvoj prema sveobuhvatnoj artikulaciji vrlo široke koncepcije duše, prema kojoj duša nije odgovorna samo za mentalne ili psihološke funkcije poput misli, percepcije i želje, te je nositelj moralnih kvaliteta, već na ovaj ili onaj način objašnjava sve vitalne funkcije koje obavlja bilo koji živi organizam.
Ova široka koncepcija, koja je do tada očito u bliskom kontaktu s uobičajenom grčkom upotrebom, pronalazi svoju najpotpuniju artikulaciju u teorijama helenističkog razdoblja, nasuprot tome, koje su uže zainteresirane za dušu kao nešto što je posebno odgovorno za mentalne ili psihološke funkcije.
One ili umanjuju ili prekidaju vezu između duše i života u svim njegovim funkcijama i aspektima u običnom jeziku.« (…)
»Duša je, s jedne strane, nešto što se riskira u borbi i gubi u smrti. S druge strane, to je ono što u trenutku smrti napušta udove osobe i putuje u podzemni svijet, gdje ima manje-više jadan zagrobni život kao sjena ili slika preminule osobe. (…) Prisutnost duše stoga razlikuje živo tijelo od leša.«
»Duša se shvaća kao povezana sa životom, u svakom slučaju se smatra da je povezana ne toliko sa životom općenito, ili životom u svim njegovim oblicima, koliko, točnije, sa životom ljudskog bića.« (…)
«Dakle, u nefilozofskom grčkom jeziku petog stoljeća duša se tretira kao nositelj moralnih kvaliteta, a također i kao odgovorna za praktično mišljenje i spoznaju.«
»Od Homera do kraja petog stoljeća, riječ ‘duša’ prolazi kroz izvanredno semantičko širenje, tijekom kojeg postaje prirodno ne samo govoriti o duši kao o onome što razlikuje živo od mrtvog i (ne ista razlika) živo od neživog, već i pripisivati duši širok raspon aktivnosti i reakcija, kognitivnih kao i emocionalnih, te se smatra nositeljem vrlina poput hrabrosti, umjerenosti i pravde. Kao rezultat tih razvoja, jezik je omogućio nešto što je nedostajalo homerskom grčkom, razliku između tijela i duše.«
»Zapravo, nije teško vidjeti kako je pitagorejstvo moglo dodatno proširiti ‘dušu’. Pitagorejstvo se bavilo, između ostalog, nastavkom postojanja osobe (ili nečega prikladno sličnog osobi) nakon smrti. Očito je da je, u homerskoj pozadini, ‘duša’ bila izrazito prikladna riječ za označavanje osobe, ili kvazi-osobe, koja je nastavila postojati nakon smrti; uostalom, postojala je poznata homerska upotreba ‘duše’ kao onoga što ostaje u podzemlju nakon nečije smrti. Da bi nastavak postojanja ove duše bio značajan kao nastavak postojanja dotične osobe, barem neka od stanja, aktivnosti, operacija i slično što se činilo ključnim za identitet osobe morala su se pripisati duši.« (…)
“Raširenost ideje da je duša tjelesna objašnjava odsutnost problema o odnosu između duše i tijela. Nije se smatralo da su duša i tijelo radikalno različiti po vrsti; činilo se da se njihova razlika sastoji samo u razlici u stupnju svojstava poput finoće i pokretljivosti.” (…)
“Sokratova duša može biti puno trajnija od njegovog tijela, ali sve dok nije uistinu nepropadljiva, ne može se jamčiti da će preživjeti Sokratovu nadolazeću smrt. Jer je možda već iskusila bilo koji broj inkarnacija, a trenutna bi mogla biti njezina posljednja. Stoga Sokrat iznosi svoj najrazrađeniji i konačni argument za besmrtnost duše, koji zaključuje da budući život u biti pripada duši, duša mora biti vječna – to jest, besmrtna.”
Izvor: “Stanford Encyclopedia of Philosophy”, “Ancient Theories of Soul”, plato.stanford.edu/entries/ancient-soul/
PUŽ, pokreti.net
Pokret u život 