Povijest hipnoze iznimno je bogata i složena, a obuhvaća različite kulturne prakse i znanstvene pristupe koji su se razvijali kroz stoljeća.
Prvi tragovi hipnotičkih tehnika mogu se pratiti sve do starog Egipta i Grčke, gdje su se metode nalik hipnotičkim sugestijama koristile u ritualima i obredima iscjeljivanja. Egipatski svećenici primjenjivali su glazbu, pjevanje i obredno spavanje kako bi potaknuli stanje nalik transu, vjerujući da ono otvara put ozdravljenju.
Budući da je hipnoza prirodno stanje ljudskog uma, valja primijetiti da su se religije, ideologije, politički pokreti i različite organizacije često služile oblikom „hipnotičkog djelovanja” na svoje pristaše — osobito kroz sugestivni govor, simboliku i emocije — što bi se, u suvremenom smislu, moglo opisati kao psihološki učinci slični hipnotičkima.
Povijesni U 18. stoljeću Franz Anton Mesmer (23. svibnja 1734. – 5. ožujka 1815.), njemački liječnik, predstavio je koncept „životinjskog magnetizma” – prirodnog prijenosa energije između živih bića. Mesmer je razvijao metode koje su nalikovale hipnozi, a njegov rad izazvao je i pozornost i polemike. Iako je Mesmerove tvrdnje odbacila znanstvena zajednica, upravo su njegove ideje postavile temelj za daljnje proučavanje sugestije i izmijenjenih stanja svijesti.
U 19. stoljeću značajan doprinos dao je James Braid (19. lipnja 1795. – 25. ožujka 1860.), škotski kirurg i prirodoslovac, koji je skovao pojam “hipnoza” (od grč. hypnos – san). Braid je shvatio da hipnoza nije rezultat magnetskih sila, već psihološki fenomen koji uključuje usredotočenu pozornost i sugestiju. Njegov rad dao je hipnozi znanstveno utemeljenje i otvorio put njezinoj primjeni u medicini.
Kako je 19. stoljeće odmicalo, hipnoza se sve više primjenjivala u medicinske svrhe – za ublažavanje boli, anesteziju i psihološko liječenje.
Među poznatijim imenima ističe se Sigmund Freud (6. svibnja 1856. – 23. rujna 1939.), koji je u svojim ranim radovima koristio hipnozu za istraživanje nesvjesnog uma, prije nego što je razvio psihoanalizu kao vlastitu metodu.
Početkom 20. stoljeća interes za hipnozu privremeno je oslabio, osobito s porastom biheviorizma i farmakološkog liječenja. No već sredinom 20. stoljeća doživljava ponovni procvat – osobito 1950-ih i 1960-ih godina – kada se hipnoza vraća u kliničku praksu i terapiju.
Osnivanje Američkog društva za kliničku hipnozu (American Society of Clinical Hypnosis) 1957. godine predstavljalo je važan korak prema njezinu prihvaćanju u suvremenoj psihologiji i medicini.
S razvojem neuroznanosti hipnoza postaje predmet znanstvenih istraživanja koja proučavaju moždane mehanizme hipnotičkog stanja, kao i njezinu učinkovitost u liječenju boli, tjeskobe i psihosomatskih poremećaja. Danas je hipnoza priznata i široko primjenjivana metoda u psihoterapiji, medicini, stomatologiji, porodništvu te programima osobnog razvoja.
Unatoč znanstvenom utemeljenju, hipnoza je često bila senzacionalizirana u medijima i zabavi, što je dovelo do brojnih mitova i pogrešnih predodžbi o njezinoj prirodi i mogućnostima. Međutim, stručno vođena hipnoza daleko je od scenskih prikaza – ona je sigurno, etično i korisno terapeutsko sredstvo kad se provodi u primjerenim uvjetima i od strane educiranih stručnjaka.
Zaključno, hipnoza se tijekom povijesti razvila od drevnih obrednih praksi do znanstveno priznate terapeutske tehnike. Njezin povijesni put zrcali evoluciju ljudskog razumijevanja svijesti, kao i sve dublju povezanost između znanosti, kulture i iscjeljivanja.
Suvremena hipnoza i dalje se razvija, a nova istraživanja otkrivaju njezine stvarne potencijale, učinkovitost i neuropsihološke mehanizme.
Pripremio: Branimir Bučanović (tekst i foto)
PUŽ, pokreti.net
Pokret u život 